|
Glupost Ciklicka.
Taman kad pomislim da je IQ tipicnog teroriste udario dno, eto ih opet. U super izdanju,
pet puta glupljem nego obicno. Postalo me strah izlaziti iz kuce. Okomili se na mene.
Sinoc, oko 21:30 zaputih se znate vec gdje i
kojim povodom. I trcim ja tako, trcim, kad ono - navala. OK, OK, postajem brzi, ali to
vjerojatno nije razlog da moj nocni obilazak Pecina postane medijski dogadjaj. Naravno da
nije. Kad se zvjezdanim nebom prolomilo "Od Prevlake do Dunava", nisam mogao ne
obratiti paznju na plakate "Leteceg Odreda". Aha. Dakle, ipak sva ta gungula
nije zbog mene. A ja se vec ponadao.
Nema veze. Trcim ja medju malim mrakovima,
kad ono - terorist. Taman preko puta igralista, "regulise promet". I to ne bilo
koji terorist! A ne. Terorist za kojeg nisam mogao misliti da govori - Stanlio Terorist!
Stanlia smo Irena, Jovica, Natali(ja) i ja
vidjeli neki dan kod Svetog Vida. Jovica i Natali nisu obracali paznju, ali Irena i ja se
nismo mogli suzdrzati od smijeha. Neponovljivo.
I tako, terorist izvadi lizaljku (!) i pocne
mahati (!!!). Gledam iza, da me ne zgazi nesto na kotacima. Nigdje nikog. Vidim da Stanlio
gleda u mene. Allo! Reality check! Nista. Bolje da stanem. I stanem. Zaustavim stopericu i
zbunjeno gledam u njega, a vagon malih mrakova u mene. Naravno da nikom nije jasno sto se
zbiva.
Znao sam da je pametnije suzdrzati se od
smijeha kad sam prepoznao Stanlia. I bolje. Cini se da nema smisla za humor.
I pita on mene - "Sta radis?". Ja
zbunjeno gledam, sirom otvorenih zjenica, puls iznad 100, znojan, crven u licu, zadihan.
Sutim. "Os ti meni rec sta radis?". Vidim da covjek misli ozbiljno.
"Trcim.", odgovaram isprekidanim tonom. "A ne bil' ti malo usporio?".
Suzdrzavam se postaviti pitanje zar je i brzina joggera ogranicena novim Zakonom.
"Nema problema", diplomatski odgovor. Stanlio: "Ondak dobro. Vidis da je
guzva. Sad malo hodaj, pa onda mo's dalje.". "U redu", napravim tri koraka,
startam stopericu i odjurim.
Glupost je neunistiva.
|