|
O etici alpinizma
Stanko Gilić
Može li se govoriti o etici alpinizma, a da se ne skrene u puko teoretiziranje, u verbalizam koji jalovo
pokušava osmisliti alpinističku aktivnost kao etičku, što znači humanu aktivnost?
Teza ovog izlaganja da se ne podje uobičajenim putem isticanja etičkih vrijednosti, kao nekih sami po sebi imanentnih alpinizmu,
već da se pokuša prikazati etičku komponentu koja može, ali ne mora, biti zastupana u tako kompleksnom problemu kakav je alpinizam.
Da je alpinizam pojam pod kojim se kriju višestruka značenja, toga smo odavno svi svjesni, te da mu svako vrijeme, svaka generacija, pa
čak i svaki pojedinac, daje svoja tumačenja i svoje obilježje, nije potrebno
naglašavati. Dovoljno je baciti pogled unatrag ne baš tako duge alpinističke historije, pa da
uočimo frapantne razlike prema današnjem postojećem stanju.
Ove misli iznosim ne radi njih samih, jer je problem tumačenja alpinističke aktivnosti tema za sebe,
već radi lakšeg pristupa našoj temi - etici alpinizma.
Ako je, dakle, alpinizam tokom svog razvitka mijenjao svoj sadržaj, sigurno je i njegova
etička komponenta pretrpila neke promjene - ako ju je, ponavljam, uopće i imao.
Zašto ovo postavljam pod znak pitanja? Zato što smatram da neka djelatnost, bilo koja ljudska djelatnost, sama po sebi ne
znači ujedno i univerzalni sadržaj koji bi važio za sve one koji se njome bave.
Svi mi, odgojeni u zapadnoeuropskoj kulturi, pišemo latinicom po odredjenom kodeksu.
ža ipak, ne samo da svi europski jezici nemaju isti znak za isti glas nego se i unutar jednog jezika
čuju i osjećaju razlike - sve do pojedinca koji se služi jezikom i pismom.
I kao što svi imamo svoj rukopis, tako i svi imamo svoj alpinizam. Slova su
zajednička, ali ih mi pišemo na svoj način. Alpinizam je jedan samo kao pojam, kao
riječ koja sama po sebi ne znači mnogo, ali je višestruk kao djelovanje. Kao djelovanje grupa, kao djelovanje pojedinaca.
Pa ipak, iz ovog ne bi trebalo izvući zaključak da je alpinizam kao voda koja se
podešava svakoj posudi. Htio sam samo upozoriti na činjenicu da kod samog razglaba nja o problematici alpinizma,
često smećemo s uma individualnu komponentu čovjeka-alpinista kao pojedinca sa svim svojim
psihofizičkim svojstvima koje unosi u svoju aktivnost.
Zato i o etici u alpinizmu ne bi trebalo govoriti kao o nečemu univerzalnom, nečemu
što će djelovati na svakoga tko se alpinizmom bavi. Već sama formulacija etika alpinizma nas
može zavesti na takve misaone konstrukcije iz kog bi lako zašli u idealističko
shvaćanje po kojemu bi neovisno o čovjeku, postojalo neko imaginarno djelovanje
što ga "alpinizam" svojom "unutarnjom snagom" vrši na onoga tko se njim bavi.
No tvrdnju da "sve" ovisi o čovjeku ne treba shvatiti doslovno. Moramo voditi
računa o uzajamnom djelovanju čovjeka na rad i rada na čovjeka. Kada npr. netko pojednostavljeno
kaže kako alpinizam razvija fizičke sposobnosti čovjekove, razvija i izoštrava osjetila, djeluje na moralne kvalitete,
što znači da razvija prijateljstvo, nesebičnost, požrtvovanje itd., onda se time samo
objašnjava jednu stranu medalje - i to onu ljepšu. Tvrdnja da alpinizam razvija prijateljstvo nije neistinita, ali nije ni potpuno istinita. Ne djeluje alpinizam automatski na
čovjekove kvalitete, kao što ni sunčevo svjetlo i voda ne djeluju na biljku same po sebi,
već je rast biljke prvenstveno ovisan o njoj samoj, o onome što ona pridonosi.
Pribjegao sam ovako šturoj usporedbi da bi uvijek kod razlaganja o etici u bilo kojoj ljudskoj aktivnosti vodili
računa o onome tko se tom aktivnosti bavi.
U planine zalaze najrazličitiji ljudi, zar se oni vraćaju s jednakim moralnim
obogaćenjima?
Da bismo shvatili vrijednosti, potrebno ih je cijeniti, a da bi ih cijenili, potrebno je da o njima
nešto znamo.
Imajući u sebi jedne, lako ćemo doći do drugih vrijednosti. Razvijen etički smisao iz svakodnevnog
života pomoći će nam da ga nadjemo i u alpinizmu.
Mi donosimo sebe, ne da bi odredjivali, da bi drugima bili metar, mi sebe donosimo da
lakše shvatimo pojave oko sebe, da ih usvojimo ili odbacimo, da svojim novim djelovanjem obogatimo sebe i svoje djelovanje.
Nema trenutka u kojemu, više ili manje svjesno, ne zauzimamo svoj stav. U dnevnom
životu, koji je prepun konvencionalnosti, to ne zapažamo, ali u elementu gdje su
naše odluke neodgodive, gdje je naše prihvaćanje ili odbijanje nedvosmisleno, gdje je
naša odluka neopoziva i gdje je naša volja opredmećena u svakom koraku i pokretu ruke, u toj i takvoj
životnoj situaciji naše djelovanje poprima izrazitiji profil, naša se aktivnost
meže reljefnije obilježiti kao etička (ili neetička), naše bas izražavanje samih sebe ogoljuje jer uzmaka nema.
U novu i nesvakidašnju situaciju, kakva je i ona kada smo u planinama, unosimo "novog" i
"nesvakidašnjeg" sebe. Izgradjujemo sebe tako što djelujemo, a djelujemo tako da se izgradjujemo. Mi svoju inteligenciju i
mišiće stavljamo na vagu s elementima prirode. žonekad čujemo da je to "borba" s prirodom - prije bih rekao da je to borba sa samim sobom. I to borba koja ne
traži nikakvu fiktivnu pobjedu, nekakvu nasladu nad nečim što smo savladali, to je borba koja
znači život. Zar se naš organizam dnevno, svakog trenutka, ne bori da se održi, da
živi? Zašto bi onda naša "borba" trebala neko racionalno, utilitarno opravdanje?!
Iz ovakvog smisla, koji unosimo i nalazimo u alpinizmu, nužno proizlazi i etička njegova komponenta. Ako postoji motiv koji nas stimulira na izvanredno
teške fizičke i psihičke napore, ako postoji razvijen osjećaj za ljepotu
pejzaža i vrijednost i eleganciju izvršenog uspona, onda sigurno postoji osjećaj za
etičko i neetičko u alpinizmu.
Iako smo u gornjem razglabanju ustvrdili da postoji toliko sadržaja i tumačenja alpinizma koliko i alpinista, ipak su "slova"
zajednička i ne bi trebalo zbog komotnosti duha da idemo iz jedne u drugu krajnost. Iako smo, dakle, utvrdili
važnost individualne komponente, ipak moramo voditi i o zbiru svih tih pojedinačnih tendencija. Jedna
zajednička, jedna opća rezultanta svih komponenta mora postojati. Ona postoji. Mi je u
našem slučaju nazivamo etikom alpinizma. Ona postoji kao što i inače postoje
etičke vrijednosti, ili sudovi o djelovanju, koje je razvilo ljudsko društvo. Te su vrijednosti u
vječnom nastanku kao i drušvo samo - kao i sam čovjek. Alpinistička se etika ni po
čemu ne izdvaja iz te zakonitosti - ona je samo više ili manje izrazita, ona češće dolazi u prvi plan, ona nas
češće stavlja pred dileme. Život s planinom intenzivniji je od onog svakidašnjeg kuburenja u urbanoj sredini, zato je i problem etike u alpinizmu izrazitiji. Intenzivnije
doživljavanje zahtijeva odlučniji sud - što znači jasnije pojmove u etici.
Ako smo se odlučili da bolji dio sebe izgradjujemo u dodiru s prirodom, i to s onom najelementarnijom, u planinama, onda moramo biti svjesni da nas
očekuje ne samo naporan uspon u strmim stijenama na visoke vrhove, već još naporniji i "strmiji" uspon u nama samima - u
našem nastojanju da se naša etika uskladi s našim djelovanjem, tj. da djelovanje uskladimo s
našom etikom. A "naša" etika samo je dio one opće etike - etike sviju nas.
Daleko bi nas odvelo i premašilo bi obim ovog predavanja da se upustimo u analizu karaktera
etičkih vrijednosti uopće, a u našem slučaju posebno alpinističkih, pa nužno moramo
ograničiti naše izlaganje samo na uočavanje nekih bitnih elemenata alpinističke etike;
- Alpinist djeluje po svojoj slobodnoj volji, po svom slobodnom izboru. On odlazi u planinu jer one na njega djeluju ljepotom svog izgleda kao i svojim elementarnim snagama.
- Da bi planinu doživio u totalitetu, on mora posjedovati u sebi mogućnost tezonance na sveukupnost djelovanja
što ga planina može izazvati u čovjeku.
- On treba svakog momenta biti svjestan činjenice da osim odnosa planina - čovjek postoji odnos
čovjek prema drugom čovjeku i to u mnogo kompleksnijem obimu.
- Planinar, pa makar i sam bio u planini, član je ljudske zajednice i onda kad je ta zajednica
maćuhinski raspoložena prema njemu. On mora voditi računa o svojoj najbližoj
društvenoj zajednici (obitelj, prijatelji) kao i o široj društvenoj zajednici (radna zajednica, narod,
čovječanstvo). On ne može ignorirati sredinu iz koje je proizašao čak ni onda kada ta sredina nema razumijevanja za njegovu aktivnost ili je to razumijevanje samo deklarativnog karaktera.
- On upravo zato i odlazi u planinu da bi razvio ne samo svoj odnos prema prirodi
već i prema društvu. On svojim djelovanjem doprinosti općoj ljudskoj kulturi. On
shvaća tudje nerazumijevanje kao nedostatak obrazovanja i kulture, a ne kao zlonamjerno
omalovažavanje, potcjenjivanje ili čak izrugivanje. On zna da nepravedna kritika u krajnjoj liniji pogadja
najteže onoga tko ju izriče.
- Unoseći entuzijazam, polet i maštu u svoje alpinističko djelovanje on dolazi do
unutrašnjeg mira i ravnoteže. On postaje prijemljiviji ne samo za planinu već i za ljude.
- Zdravoj ličnosti nije planina azil pred problemima u društvu. Ona mu je škola i okrepa. Samo takva
alpinistička etika koja vodi računa i o čovjeku pojedincu i društvu u cjelini
može imati sigurnu životnu afirmaciju.
- Alpinist se postaje skladnim izrastanjem iz aktivnog boravka u planinskoj prirodi.
žod aktivnim boravkom ovdje se podrazumijeva cjelovita psihofizička aktivnost. Tu se odgoj, navike, naobrazba, znanje,
vještina, harmonično stapaju u cjelovitoj ličnosti kakvu zahtijeva cjelovita aktivnost. Konkretno:
uspinjući se iz potok do njegovog izvora alpinist zapaža ne samo činjenicu "voda koja
teče" već je dovodi u svezu sa svim poznatim i ranije nagomilanim saznanjima, koja nosi u sebi. Ako je sklon likovnom gledanju
očima slikara, ako li je sklon muzici čut će njegov šum kao kontinuoran i "razumljiv govor", Ako je u svom dnevnom
životu u tehničkoj struci, on će razmišljati o njegovom mogućem energetskom potencijalu, ako je
književnik, liječnik, metalostrugar, konstruktor, monter itd., uvijek će ga
moći povezati s nečim njemu bliskim i poznatim. No on pri tome neće težiti gruboj utilitarnosti - on
će uvijek biti svjestan činjenice da je apsolutno potčinjavanje prirode interesima
čovjeka u stvari dehumanizacija ljudske okoline te će se zalagati za održanje prirodne prvobitnosti planinske prirode.
- žrimajući od prirode duhovno-estetske i fizičko-kondicijske naknade za svoj napor i trud, alpinist
će izgradjivati svoj etički profil u pravcu sinteze svih elementarnih pojava koje
pojedinačno zapaža u planini. On će uspon u stijeni doživjeti ne samo kao
tehničko savladavanje fizičkih prepreka, već i kao afirmaciju ljudskog duha.
Teško je u jednom ovakvom predavanju dati etičke norme alpinističkog djelovanja. Uostalom, tko to
može? Etičke su alpinističke norme zasnovane na istim onim principima na kojima i
opće društvene etičke zasade. Kakve bi one u konkretnom slučaju trebale biti, ispalo bi ovdje kao puko moraliziranje.
Važno je da svako podje u planinu s jasnim ciljem. Da se uvijek i stalno prevrednuje. Da se ne uljuljkuje nad postignutim
već da teži dalje - u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Etičke se norme ne usvajaju preko
noći - niti nečijom preporukom. One su re rezultat dugogodišnjeg osmišljenog planiranog i
stvaralačkog rada. (Ovdje izraz "rad" treba shvatiti kompleksno, a ne samo kao vanjski oblik
izvršenja radnje).
Alpinist izgradjuje svoj etički lik izvršenim penjačkim usponom, izmjenom misli sa svojim drugom, bogadjenjem svoje naobrazbe preko literature, vlastitim kulturnim doprinosom alpinizmu preko fotografije,
članaka, vijesti ili čak monografije o planini, koje dakako, neće morati pisati da bi bio alpinist,
već će željeti napisati - onako kako on to umije, kako mu dopuštaju njegove sklonosti i
mogućnosti. Od nikoga se ne očekuje univerzalnost, ali svatko može pridonjeti svoj dio. Kakvog karaktera ili kolikog obima je taj njegov dio nije toliko
važno koliko iskreno nastojanje da se nešto od sebe da. Da se svoje iskustvo s taktom i sistemom
prenaša na drugoga, da se doživljeno nastoji omogućiti i drugome.
Samo će tako naši doživljaji dobiti na svojoj pravoj vrijednosti, ako ih i drugi budu znali vrednovati, osjetiti kao svoje.
Ako sam s ovom skicom o alpinističkoj etici uspio makar samo načeti ovaj osjetljivi problem, ako sam uspio pobuditi na
razmišljanje, onda ona nije bila uzaludna.
|