|
Zašto volimo planine?
Smilja Petričvić
Često nas ljudi pitaju: Zašto volite planine? Šo vidite u tome
penjući se uz strme litice, viseći nad ponorom, kad možete mirno doći s druge strane? Zar vam nije bolje sjediti kod
kuće pored tople peći i grijati kosti, nego smrzavati se po planini? Zar vam se nije
ljepše šetati se po gradu, sjediti u nekoj kavani, nego pentrati se po planini kao krdo divokoza?
Što je to tako jako i
snažno što vas vuče u planine? Što? Zašto? čemu? Zbog čega?... pljušte pitanja po nama kao
kiša. Pitaju nas. Odgovaraju često sami na pitanja. Razmišljaju o nama - planinarima.
Mišljenja su različta i neki misle da smo ludi (reči ćete, svatko je lud na svoj
način!"), što se umaramo bez razloga. Nosimo glavu u torbi. Rugamo se smrti. Izazivamo je. Neki, opet, misle da smo pametni
što idemo na svježži zrak (Bogo moj, tko njima brani?"). - Imat ćete dobru krvnu sliku, dosta eritrocita -
čujem često komentare. U najmanju ruku kao da eritrociti lete gore po zraku, pa ih hvatamo
mrežom i jedemo da budemo jači. - Dobit ćete dobru kondiciju, bit ćete zdraviji - mudro klimaju glavom drugi (kao da se tamo zdravlje prodaje na kilograme!).
Pokušali smo i mi razmišljati o tome. Razgovarati i raspravljati. Pitala sam prijatelje s kojima sam skoro uvijek u planini, kod
kuće ili u društvu. - To je u meni - veli žetak, inače pomorac po struci, alpinist, planinar, spelolog,
član GSS-a. Uvuklo mi se pod kožu i kada ne idem na planinu ja sam nesretan. U svakoj luci u kojoj bi se moj brod dulje
zadržao, stajao bih na palubi i ako bih vidio planine, osjećao bih se kao lav kojeg vozikaju po pustinji, zatvorenog u kavezu. Kad budem imao sina, u
naprtnjači ću ga nositi u planinu, sve dok sam ne prohoda.
- Planina... ha... ja sam sin ove planine. Vezan sam za nju pupčanom vrpcom koja se
još nije otkinula - nasmije se Veljko. - Planina... planina... Zašto?... razmišlja glasno Finac. - Ne znam,
možda... možda je smisao mog kretanja po planini bijeg od ove provincijske monotonije,
učmalosti, gdje se ništa novog ne dogadja, gdje su svi dani prokleto, dosadno isti, a gore uvijek
doživim nešto novo. - I lijepo - doda Dado, gledajući kroz moj prozor u daleke vrhunce Velebita, koji su se ocrtavali tamo na sjeveru. -
Znaš - nastavi Dado, osjećam se jadno u ovim tijesnim gradskim ulicama. Dodje mi da grizem, ujedam kada sam u gradu, a tamo sam miran... - Tamo sam slobodan, beskrajno slobodan. Nisam sputan. Vezan. Po
čitave dane sam medju knjigama kao knjiški moljac. Gušim se u prašini starih knjiga i rukopisa, a tamo
dišem. Dišem punim plućima, odgovara Ivan telefonski na moje pitanje. - Tamo smo svi jednaki.
Brišu se granice medju nama. Svi smo prijatelji, drugari. Nema zavisti. Ljudske zlobe, pakosti. Jedan drugome
često ćemo pomoći - odgovaraju sestre Kosa i Rada. - Možda je moje kretanje po planini neka vrsta oslobodjenja od ove prenategnutosti,
preopterećenosti koje nam nameće današnji tempo života - odgovara Mario.
- Planina, to je moja relaksacija, rekreacija, inspiracija - odgovara Anita. Tkajem svoje tapiserije, a one su slika planine, kakvu
doživljavam ja, kao umjetnik. - Planina je za mene droga o kojoj ovisim. Ne mogu bez nje. Ja sam slikar i volim planinu kao
što umjetnici vole Pariz. Planina je za mene moj Montmartre - reče Tom. - Planina je moj drugi dom - odgovori kratko Tatek. Volim je kao
što ptica voli svoje gnijezdo - reče Tatek i nasmije se. - Planina. Zašto volim planinu? Hm! Moglo bi se mnogo toga
reći i napisati ma s kojeg gledišta pogledaš: političkog, etnološkog, ekološkog,
strateškog znanstvenog, a mene nije volja sada da odgovaram na to tvoje pitanje, ti lijepo gledaj ispred sebe i
šuti. Znaš. planina je dio mene i ja sam dio nje - reče Djuro i nastavi hodati ispred mene.
Pokušala sam pitati i neke Flanove našeg planinarskog društva. Odgovor je uglavnom: Ne znam! Ne mogu ti
reći. Ne razmišljam o tome. Pusti me na miru i ne davi me s tim pitanjima.
Konačan rezultat svega toga je da ne možemo odgovoriti ni sebi ni drugima zašto volimo planine. Mi, djeca mora, zavoljesmo planine kao stari ribar more, seljak svoje oranice i
pašnjake, umjetnici Louvre, Ermitaž, Tretjakovsku galeriju, galeriju Uffici i sve ostale galerije, muzeje po kugli zemaljskoj. Jedno veliko
NEŠTO, jako i
snažno uvuklo se u našu krv, ali čvrstim vezama za planine. Tamo gore u planini, valjda, postoji NEKA tanana, ali
čvrsta sila koja se provlači kroz nas poput neke nevidljive niti, vezuje nas medjusobno u jaku,
čeličnu mrežu i ona nas sve skupa vuče gore u planinu: planina i planinarstvo postade tako dio nas i
naše egzistencije u vremenu i prostoru.
Danas, u doba kada su ljudi udaljeni jedan od drugoga, osobito u velikim gradovima, hladni, blazirani, morbidno preokupirani svojom vlastitom egzistencijom, uvuFeni u sebe do apsurdnosti, a socijabilnost je smanjena do krajnjih granica, mi smo naprotiv vrlo bliski jedan drugome. Nema otudjenja ni osamljenosti. Nikada nismo sami. Ne idemo nikada u planinu sami. Uvijek smo zajedno. Sve svoje probleme, dvoumice, sumnje, boli, radosti, tuge otkrivamo jedan drugome. Razotkrivamo svoj
unutrašnji, intimni svijet. često tamo gore glasno razmišljamo, što možda u gradu ili nekom drugom mjestu ne bismo nikada uradili.
Čovjeka, kojeg do tada nismo nikada vidjeli u planini nam je drag, prijatelj. Dijelimo s njim posljednji komad kruha. Pijemo iz iste
čaše, boce. Možda ga više nikada nećemo vidjeti. Možda će nam ostati prijatelj, a ako i
neće, ostat će nam u sjećanju. Ta poznanstva se tako lako ne zaboravljaju. Radjaju se medjusobne veze, prijateljstva,
čak i brakovi.
Nemamo klupskih prostorija. Nekakva stara mletačka utvrda iz XVII stoljeća, za vrijeme II. svjetskog rata bunker, a danas
naše klupske prostorije, u gradskom parku. Sa stropa otpada kreč. Smrdi vlaga. S okruglog stropa
žmirka na nas mala musava žaruljica. Sva naša planinarska oprema smještena je u jednoj maloj prostorijici, a ono ostalo po
našim kućama (mislim na alpinističku opremu i opremu GSS-a). Nemamo ni bodrenja ni kudjenja publike. Ni ovacija ni
zviždanja. Ne lete po nama prazne boce i papirići. Ne mašu nam zastavama i zastavicama. Ne bacaju
šešire u zrak kada mi osvojimo neki vrh. Ne dobijamo ni medalje ni ordene. Imamo samo sebe i
našu planinu.
Po povratku s planine često smo umorni, ali se osjećamo duhovno pročišćeni,
rasterećeni, obogaćeni za jednu spoznaju više: ostvarili smo cilj koji smo postavili pred sebe.
Suština i bit je baš u ostvarenju toga cilja, makar i malenog. često i velikog. Ostvariti
znači uspjeti. Uspjeti znači biti zadovoljan i sretan. A biti zadovoljan i sretan to je
već mnogo.
To je jedno od psiholoških objašnjenja zašto volimo planine. Objašnjenja ima mnogo, kao
što uostalom, ima mnogo načina, mišljenja, pogleda na svijet, društvo, život, pa
konačno i na nas planinare i našu strast koja se zove planinarstvo.
|