|
Bio bih siromašniji
Ivo Slaviček
Kad iz perspektive jednoga pedesetogodišnjeg planinarskog života čovjek pogleda koliko su ga planine obogatile, tada vidi da sve što je dao planinarstvu postaje gotovo beznačajno prema onome što je od njega dobio. Počev od prvih divljenja sutjesci Kovačice i slapu Skakavcu na Jankovcu, preko srhova koje je izazvala Komarča što se neiskusnom planinaru učinila strašnijom od Hribarice i uspona grebenom na vrh Triglava zajedno, otkrića "novih svjetova" u bosanskim planinama i tihog zadovoljstva upoznavanja detalja u slavnonskim gorama, pa do površnog ali ipak nezaboravnog doticaja s Dolomitima, Dachsteinom i Birgitzköpfom u Tirolu - sve je niz impresija koje su neponovljive i koje izazivaju pitanje: koliko bih bio siromašniji da nisam odlazio u planine...
Bio bih siromašniji vjerojatno za milijune crvenih krvnih zrnaca, za disanje punim plućima i smirenost koju može dati samo netaknuta priroda, ali nadasve siromašniji za niz doživljaja. I onih krupnih, kojih se planinar sjeća dok je živ i koje pripovijeda bezbroj puta, postajući možda ponekom i dosadan, ali i onih najsitnijih, što spojeni svi zajedno čine mozaik doživljaja planina koji je u svakom planinaru posve drukčiji, a ipak podjednako istinit i uvjerljiv.
Siromašniji bih bio za mnoga smirena jutra, kad je tura tek počela. Za jutra kad sunce još nije izašlo nad dolinu Vrata, pa samo odjeci gojzerica onih što krenuše još ranije od nas prema Pragu govore da nismo sami, a opet se osjećamo tako sami i povezani s prirodom. I jutra kad kapi netom otopljena snijega blistaju na travkama na lipanjskom suncu Pohorja, i jutra u kojima cvrkut ptica mami prema nedalekoj Topličkoj glavi kod planinarskog doma Lapjak, i jutra kad vjetar istresa hladnoću noći na smrekama Romanije.
Da ne govorimo o smirenim dopodnevima, u kojima tek počinjemo misliti na svlačenje košulje, uživanju u čarobnoj tišinu Velog polja, ili kad kroz maglu sunce još oklijevajući šalje svoje zrake kroz divlju vegetaciju kraj Žagane Peči na putu prema Cojzovoj koči.
Žarka popodneva kad smo ljenčarili u sjeni crnogorice na Uskovnici, ili razmišljali koja je od tri glavice vrh Trebevića, ili oklijevali na Bogatinskom sedlu hoćemo li nalijevo prma Bogatinu i Mahavščeku, ili udesno do jedva posjećivane Lanževice. I na istom mjestu dočekali da gusti oblaci pokuljaju od planine za Lepočami i od Krnskog jezera, pa kao u nekoj čaroliji odozdo iz oblaka začujemo najprije glasove, a tada se tek jedan po jedan pojavljuju planinari što se vraćaju s Krna, doslovce izranjajući iz oblaka.
Kasna popodneva kad sunce teži zapadu, pa se s Ribniške koče na Pohorju može gledati duže nego iz bilo koje planinarske kuće, jer zapadno od nje nema visokih vrhova ni lanaca. Nezaboravno popodne u studenome kad nam je vrh Učke pružio izvanredan dokaz naklonosti: jasno se vidjelo kao suton polako zahvaća prvo Kamniške Alpe, a zatim i Julijske, gdje je "očak Triglav" najduže davao otpor neumitnu mraku.
I onda noći: pune zvijezda, kad u čistu zraku i potpunoj tami možete baciti pogled najdalji što ga oko dosiže bez pomoćnih sredstava: ravno do Andromedine maglice. Kad osjećate da priroda tajanstevno živi i prikuplja snage za novi dan, kad caruju sove i šišmiši, a noćne grabljivice negdje se u tami nečujno šuljaju i sretni ste što u tim visinama grabljivice predstavljaju opasnost samo za voluharice, ptičad i ostali sitniji svijet oko vas.
Da i ne govorimo o mirisima. Ne zna se što ostaje trajnije u sjećanju: opori miris crnogorice u šumovitim planinama srednje Bosne, gorčasti dah Sredozemlja, vegetacija Dinare, nezaboravni vonj divljih klinčića u Dolini triglavskih jezera ili miris svježeg sijena na Senožetima.
Pa boje: od blijede ali ugodne boje istih klinčića, jarke dubine modrila na encijanima, prodorno naivnog plavetnila potočnica koje na svoje veliko iznenađenje nađoste u obilju i na bezvodnoj Lepoj Komni, jarka žutila trava kojima nažalost ni imena ne znate, pa do rododendrona koji u različitim stadijima razvoja daje raznovrsne dubine posebne crvene boje!
A tek jesenske boje! Ugodne i u nizinskim šumama, one pravi plamen postižu tek na uzvišenim dijelovima, gdje divlja trešnja daje poseban krvavi ton bogatstvu palete, a sočna i tamna crnogorica svojim kontrastom još više ističe bogatstvo žutila, smeđeg i crvenkastog. Ondje gdje vegetacija uglavnom prestaje, priroda se brine da u različita godišnja doba ne ostane siromašnija u kolorističkom pogledu. Različiti lišajevi daju istu paletu koju i kasna jesen na šumi, samo sve u prigušenoj diskreciji. Kao akvarel prema ulju.
A onda posebnosti koje se izvan planina ne mogu vidjeti. Ne krenete li u planine, nikad nećete znati dražest igre mladih kozoroga, veličanstvenost kruženja planinskog orla, uzbuđenost goveda što silaze u rujnu s planinskih pašnjaka. Vidjeti kako na Vlašiću šišaju ovce, osjetiti uzbuđenost stada pri tome, kao i posebnu užurbanost planinskih pasa. Jesti sira s bosanskih katuna, piti kisela mlijeka iz starinskih zemljanih posuda, dobivenog s ljetnih pasišta stada u Sloveniji, kušati kruha ispod peke, domaćega kraškog pršuta.
Ustanoviti da, na primjer, na potezu od Mojstrane do vrha Krme ima ne samo velik broj izvora, nego da se u njima razlikuje voda po okusu i hladnoći, pa češćim prolaženjem stvoriti "svoje" omiljeno vrelo u kojem ćete tažiti žeđ i puniti čuturicu.
Slušati prijeteću grmljavinu izdaleka, žuriti da se ne pokisne, ali i slušati grmljavinu Peričnika i provlačiti se uza nj, ne mareći da se dobrano i ovlaži... Slušati grmljavinu usova u daljini, pa biti podjednako sretan što se to doživljava kao i zato što smo ipak izvan toga. Slušati svilenkast huk vjetra kroz iglice omorike, ili zvonke udarce drvosječine sjekire (ah, koliko ljepše od moderne i praktične motorne pile!), ili zvuk zdrava drveta koje su bosanski konjići dovukli do ruba padine, a dalje ih radnici puštaju da se zvonko otkoturaju do mjesta sabiranja. Čuti kopita mazgi što nose snabdijevanje u više planinske domove. Uživati u huku potoka (jeste li prmijetili da svaki potok, baš kao i svaki čovjek, ima drukčiji glas?).
Slušati posebni zvuk srndaćenih zubi koji neopažen pase travu (i biti sretan pri tome što smo planinari, a ne lovci), cikot razigranih vjeverica koje nadmašuju sve majstore trapeza po cirkusima, osebujno glasanje sve rjeđih svizaca. Ili kotrljanje puha po tavanu iznad sobe, što je toliko zbunjivalo dok nam nisu razjasnili tko to "igra lovice" iznad nas.
Polako upoznavati životinje, kamenje, znati od ture do ture sve više o njima, a ujedno znati - što dalje to čvršće - da još uvijek znamo premalo i da nas svaka nova spoznaja dovodi novim nepoznanicama (kao i u znanosti, uostalom).
Upoznavši ljude, krajeve, biljne pokrove, pomalo i geološke formacije. I kroz sve to - bolje upoznavati sebe. Želimo li još što više?
Da, da nisam išao u planine, bio bih siromašniji. Za doživljaje, saznanja, osjećaje. Vjerojatno i za dio zdravlja. Posve sigurno za puninu osjećaja da je čovjek nerazdvojiv dio prirode. I što čvršće to osjeća - to bolje za nj.
|